Lam 3 | SerDKE | STEP | Ja sam čovjek koji vidjeh muku od pruta gnjeva njegova.

Lamentations 3

1 Ja sam čovjek koji vidjeh muku od pruta gnjeva njegova. 2 Odvede me i opravi me u tamu a ne na vidjelo. 3 Samo se na me obraća, obraća ruku svoju po vas dan. 4 Učini, te mi ostarje tijelo i koža, potr kosti moje.

5 Zazida me, i optoči me žučju i mukom. 6 Posadi me u tamu kao umrle odavna. 7 Ogradi me da ne izađem, i metnu na me teške okove. 8 Kad vičem i vapijem, odbija molitvu moju.

9 Zagradi putove moje tesanijem kamenom, i prevrati staze moje. 10 Posta mi kao medvjed u zasjedi, kao lav u potaji. 11 Pomete putove moje, i razdrije me, i uništi me.

12 Nateže luk svoj, i metnu me strijeli za biljegu. 13 Ustrijeli me u bubrege strijelama iz tula svojega. 14 Postah potsmijeh svemu narodu svojemu i pjesma njihova po vas dan. 15 Nasiti me gorčinom, opoji me pelenom.

16 Polomi mi zube kamenjem, uvali me u pepeo. 17 Udaljio si dušu moju od mira, zaboravih dobro. 18 I rekoh: propade sila moja i nadanje moje od Gospoda.

19 Opomeni se muke moje i jada mojega, pelena i žuči. 20 Duša se moja opominje bez prestanka, i poništila se u meni. 21 Ali ovo napominjem srcu svojemu, te se nadam:

22 Milost je Gospodnja što ne izgibosmo sasvijem, jer milosrđa njegova nije nestalo. 23 Ponavlja se svako jutro; velika je vjera tvoja. 24 Gospod je dio moj, govori duša moja; zato ću se u njega uzdati.

25 Dobar je Gospod onima koji ga čekaju, duši, koja ga traži. 26 Dobro je mirno čekati spasenje Gospodnje. 27 Dobro je čovjeku nositi jaram za mladosti svoje. 28 Sam će sjedjeti i mučati, jer Bog metnu breme na nj. 29 Metnuće usta svoja u prah, eda bi bilo nadanja.

30 Podmetnuće obraz svoj onome koji ga bije, biće sit sramote. 31 Jer Gospod ne odbacuje za svagda. 32 Jer ako i ucvijeli, opet će se i smilovati radi mnoštva milosti svoje. 33 Jer ne muči iz srca svojega ni cvijeli sinova čovječjih.

34 Kad gaze nogama sve sužnje na zemlji, 35 Kad izvrću pravicu čovjeku pred višnjim, 36 Kad čine krivo čovjeku u parnici njegovoj, ne vidi li Gospod?

37 Ko je rekao što i zbilo se, a Gospod da nije zapovjedio? 38 Ne dolaze li i zla i dobra iz usta višnjega? 39 Zašto se tuži čovjek živ, čovjek na kar za grijehe svoje?

40 Pretražimo i razgledajmo pute svoje, i povratimo se ka Gospodu. 41 Podignimo srce svoje i ruke k Bogu na nebesima. 42 Zgriješismo i nepokorni bismo; ti ne praštaš. 43 Obastro si se gnjevom, i goniš nas, ubijaš i ne žališ.

44 Obastro si se oblakom da ne prodre molitva. 45 Načinio si od nas smetlište i odmet usred tijeh naroda. 46 Razvaljuju usta svoja na nas svi neprijatelji naši. 47 Strah i jama zadesi nas, pustošenje i zatiranje.

48 Potoci teku iz očiju mojih radi pogibli kćeri naroda mojega. 49 Oči moje liju suze bez prestanka, jer nema odmora, 50 Dokle Gospod ne pogleda i ne vidi s neba.

51 Oko moje muči mi dušu radi svijeh kćeri grada mojega. 52 Tjeraju me jednako kao pticu neprijatelji moji ni za što. 53 Svališe u jamu život moj i nabacaše kamenje na me. 54 Dođe mi voda svrh glave; rekoh: pogiboh!

55 Prizivah ime tvoje, Gospode, iz jame najdublje. 56 Ti ču glas moj; ne zatiskuj uha svojega od uzdisanja mojega, od vike moje. 57 Pristupao si kad te prizivah, i govorio si: ne boj se.

58 Raspravljao si, Gospode, parbu duše moje, i izbavljao si život moj. 59 Vidiš, Gospode, nepravdu koja mi se čini; raspravi parbu moju. 60 Vidiš svu osvetu njihovu, sve što mi misle. 61 Čuješ rug njihov, Gospode, sve što mi misle,

62 Što govore oni koji ustaju na me i što namišljaju protiv mene po vas dan. 63 Vidi, kad sjedaju i kad ustaju, ja sam im pjesma.

64 Plati im, Gospode, po djelima ruku njihovijeh. 65 Podaj im uporno srce, prokletstvo svoje. Goni ih gnjevom, i istrijebi ih ispod nebesa Gospodnjih.